Piše: Aida Hrnjić

Želi li neko od roditelja da mu je dijete procijenjeno sa 100% invaliditetom? Želi li bilo koje ljudsko biće na planeti znati da do kraja života njegovo dijete neće biti samostalno, niti će moći živjeti bez pomoći i nadzora treće osobe? Želi li iko za svoje dijete da živi od socijalnih davanja, invalidnine, tuđe njege i pomoći? Želi li iko od roditelja unaprijed i na svoj zahtjev pred Sudom odreći se poslovne sposobnosti svog djeteta i oduzeti mu bilo kakvu šansu za bilo kakav posao? Ima li iko od roditelja želju da mu dijete živi ovako i da zna da je to realnost njegovog djeteta?

Niko od nas ko ima dijete sa poteškoćama, a prije rođenja djeteta nije ni slutio kako žive naši sugrađani čija je sudbina ovakva. Niko od nas i nikada nije bio spreman nositi se sa takvim izazovima. Niko od nas nije stekao doktorat niti dobio uputstvo o tome kako biti roditelj djetetu sa poteškoćama u razvoju.

Prilike za život

Pa ipak, mnogi od nas iskustveno nauče kako je važno dati prilike, uključiti u život, njegovati uključenost, bodriti, učiti, raditi, stvarati, pronači talet, sklonost, interes.

Naše društvo očajnički treba promjenu paradigme. Djeca i osobe sa invaliditetom ili poteškoćama nisu socijalni slučajevi kao ni njihovi roditelji. Oni imaju pravo biti djelom društva u kom su rođeni. Njihovi roditelji i drugi članovi porodica plačaju sve poreze u ovoj državi i pune joj budžet. Oni trebaju prilike za napredovanje, načine za prilagodbu, mentalitet koji ih ne otpisuje kao vrijedne članove društva. Ono to žele biti. Ruše tabue svaki dan iznova dokazujući koliko toga mogu ako im se da prilika. Mnogo više rade od svojih drugara jer naprosto ih se stavlja u poziciju dokazivanja za ono što drugima po “prirodi” pripada.

Stavljajući ih u poziciju konstantne neizvjesnosti u našem društvu proizvodi se strah od budućnosti pa iz tog straha poseže se uglavnom za socijalnim davanjima. Bolje je znati da ti dijete neće kao pas umrijeti na ulici od gladi čekajući tuđu milostinju nego li riskirati bilo šta vezano za njihovu sugurnost i budućnost. Ko će mom djetetu dati sutra da jede ili kupi lijekove pitanje je koje sam čula od nebrojeno roditelja. Taj strah i terror u njima ne mogu razumjeti oni čija se svakodnevnica svodi na stranačke drugove i pitanje “gdje ću sutra biti i  na kojoj poziciji”  “Šta je novinar rekao nekom od političara u nekom od intervijua” “Ko će biti gradonačelnik/ca” “Nisam ja nadležan/na”

Briga o podizanju djeteta sa poteškoćom u razvoju ili invaliditetom pada na roditelja svom težinom, kao nebo od olova da se sruči na perjasta krila anđela. Neki od nas nose nejaka tijela od kolica preko stepenica, pa do kreveta, a neki uče svoje najmilije kako nam svjetlost sijalice neće nauditi ako sjedimo u sobi sa upaljenim svjetlom.

Prilike su ono što smo dužni stvarati za sve one koji čekaju mogućnosti, a njega i podrška je najmanje što možemo za sve one čije su mogućnosti ovom svijetu neshvatljive.

Sve drugo je čisto bacanje prasine u oči, sprovođenje terora i zlostavljanje – kriva interpretacija moći i nemoći – jer niko na ovom svijetu nema garanta i ne zna hoće li biti dio ili će ostati izostavljen.